Za početak, ima groznu grafiku koja potpuno kvari doživljaj igre od samog početka.

Nepretenciozna, neprimjetna pozadina, koja sliči na mutne fotografije ili prvi dizajnerov pokušaj da stvori 3D sliku, potpuno vas obeshrabruje da dalje igrate, kad ste jednom vidjeli prvu hidden object scenu. Vjerujte mi, postaju sve gore kako napredujete s igrom. Nema animacije, a likovi, nacrtani u jednostavnom stilu crtića, izgledaju suviše jednostavno da bi bili simpatični.

Što se tiče zapleta, usprkos njegovoj primitivnosti, doima se prilično neobično i svježe. Kao što možete pogoditi iz naslova, priča se razvija oko kradljivca Mona Lise. Neuhvatljivi super kradljivac, koji putuje kroz vrijeme uz pomoć fantastičnog izuma, Time Distortera, koji izgleda baš kao laserski pištolj iz crtića, nedavno je počinio grozan vandalski čin - ukrao je besmrtnu kreaciju Leonarda da Vincija iz muzeja, atomizirao ju u komadiće i razbacao ih u vremenu te sakrio u različita mjesta po svijetu. I tako, vaš je zadatak pronaći i sastaviti sve te dijelove, putujući između prošlosti i budućnosti uz pomoć, već znate, Time Distortera, kojega je na svu sreću ispustio zlikovac, a našli su ga agenti Interpola kad su ga posljednji put pokušali uhvatiti, kao i uništiti njegove vremenske tragove uz pomoć Time Trace Zappera, još jedne, ništa manje čudne naprave, koju je izumio Interpol Technology Unit. Istini za volju, usprkos intrigantnoj ideji, previše je podudarnosti u ovoj priči da bi bila uvjerljiva.

Način na koji je priča ispričana zaslužuje posebnu pažnju time što je apsolutno osrednja. Događaji se odvijaju vrlo sporo i očit je nedostatak dijaloga. Štoviše, većina hidden object scena koje morate istražiti nisu povezane jedna s drugom niti po temi niti po lokacijama. Kao rezultat, sve što trebate raditi je tražiti nasumične predmete s liste, uključujući razne limenke, uginule žohare, ptice, mrkve i druge nepotrebne stvari, koje nikako nisu povezane s vašim trenutnim poslom. Glavni predmeti potrage, t.j. djelići slike, daju vam se automatski nakon što sakupite sve predmete s liste u prošlosti i sadašnjosti. Provodite vrijeme istražujući hrpe smeća, ali na kraju se ništa ne događa. Bez obzira na to koliko predmeta sakupili, niste ništa bliže hvatanju kradljivca. Događaji ne idu naprijed. Vaša šefica vam zahvaljuje na trudu i šalje vas na sljedeću, još manje atraktivnu lokaciju da biste tražili iste beskorisne mrkve. Možete li samo zamisliti koliko je iritantna takva situacija?

Pa ipak, to nije najgora stvar u Time Chronicles: The Missing Mona Lisa. Krećete se kroz igru, skačući od jedne hidden object scene do druge s par primitivnih mini igrica unutar igre. Većina pozadine je mutna i užasno neuredna. Pa ipak, neuredno nije prava riječ. Pozadine izgledaju kao dječji kolaži, u kojima su predmeti raznih veličina smješteni zajedno, unutar jedne jedine slike. Na primjer, u uredu direktora Louvrea pronaći ćete sićušnog pingvina kako sjedi na ulaznim vratima, u Egiptu se na leđima velike Sfinge nalazi gigantska kornjača, a patuljasta zebra šeće se po prozorskom okviru. Neki predmeti samo vise u zraku, dok su ostali razbacani uokolo. Jednom se pojavio usisivač lociran izvan ekrana, pa je jedini način da se dođe do njega bio upotrijebiti hint. Usput, u casual modu hintovi se osvježavaju vrlo brzo, nema kaznenih bodova za nasumične klikove, a vremenski limiti su malo prevelikodušni. Igrati u normalnom modu je, očito, mnogo teže. Šoping lista zaslužuje da je se posebno spomene. Jednom se od mene tražilo da pronađem četku, za koju se ispostavilo da je odvijač, a to nije jedini primjer. Predmeti ne izgledaju uvijek onako kako vi to očekujete. Ispostavilo se da je miš sa liste kompjutorski miš, dok je postojao pravi miš na istome mjestu, i kliknuo sam na njega tisuću puta prije nego sam primijetio drugoga. Postoje i scene sa nekoliko šešira ili pari cipela, pa kad dobijete zadatak da pronađete jedan, jednostavno ne znate kojeg da kliknete. Nadalje, neki predmeti ne odgovaraju na vaš klik, na kraju je nemoguće shvatiti da li je predmet koji ste pronašli ispravan. Znam da se lista nedostataka ove igre čini beskonačnom, ali moram dodati još neke točke. Mnogi predmeti su tako sićušni ili mutni da ih jednostavno ne možete razlikovati od pozadine. Na kraju, imajte na umu da ćete svaku scenu morati istražiti najmanje tri puta, a predmeti koje morate pronaći su uvijek jedni te isti!

Kao kruna svega, nema glasovne glume, pozadinska glazba je nevjerojatno dosadna, a zvučni efekti su toliko iritantni da vam ne preostaje drugo nego isključiti zvuk nakon nekoliko minuta igranja. Jedini ugodan trenutak u cijeloj igri je scena upoznavanja s vašom šeficom, kada vas ona traži da se predstavite, a vi morate utipkati svoje ime da biste kreirali novi profil. Ova značajka mi se čini vrlo kreativnom, ali je i jedino što mi se svidjelo u ovoj igri.

I tako, ako imate nešto drugo za raditi umjesto igrati Time Chronicles: The Missing Mona Lisa, učinite to! Svaka komponenta igre, od njezinog bolesno začetog zapleta i zastarjele grafike do čudnog načina igranja, udara u oči svojom slabom kvalitetom, pa nemojte gubiti vrijeme jer ne vrijedi potrošiti niti jednu minutu! Možda će nam sutra Big Fish Games ponuditi nešto bolje…